Sjećanje u melodiji „ La musica di notte“

U čast duše našeg profesora pjevanja, Sabitović Ćazima…

violin-rose-wallpaper-free-custom

Naša nastavnica Fatima Kulaglić- Mima rekla nam je da smo već pjevački zrele da i prije odlaska u srednju školu pređemo u veći od školskog, hor kod profesora Ćazima Sabitovića.

Nekako sam bila nesretna jer pjevanje bez pogleda na predivni klavir naše nastavnice kraj kojeg sam prvi put osjetila da imam glas,horeći „VUČE, VUČE , BUBO LENJA,ŠTA ĆE REĆI POKOLJENJA?“.

Piše: Verneas Manov

Ipak se sa prijateljicama iz Ulice moga djetinjstva zaputih prema zgradi „Kina“ u to jesenje poslijepodne. Probe pomjerene za 18 sati stvarno su davale osjećaj da smo odraslije i sazrele da pjevamo u većem horu.

Došavši skoro pola sata ranije od svih ostalih, bijaše nam dosadno. Veliki balkon s kraja na kraj zgrade nas je vukao nekom silovitom magijom ,pa smo zamolili Enku, maminu frendicu, da nas pusti gore da sačekamo ostale.

Par minuta poslije, zaboravile smo obećanje da nećemo trčati, skakati i da nećemo skretati pažnju prolaznicima. S kraja na kraj tog velikog balkona stare zgrade našeg prozorskog kina skakale smo i pjevale sve moguće pjesme otpjevane na horskim nastupima od trećeg do sedmog razreda.

Sjećam se da nas je jedna grupa mladića zafrkavala sa ceste da ćemo sada kod profesora dobiti jedinicu. Nismo marile!Pjevale smo i nismo skontale da iza nas profesor stoji. Aplaudirao je i rekao: „Znači, vas je nastavnica poslala !“

„Da“, rekla je jedna od nas dok se profesor Ćazim osmjehivao rekavši nam da uđemo sa ostalima. Prostorija u kojoj smo prvi put trebale pjevati kao najmlađe članice tadašnjeg hora „Osman Sabitović Bego“, osvjetljena je bila mliječnom svjetlošću kroz koju su se provlačili naši altovi,soprani i neke blijedo ljubičaste haljine, narednih mjeseci proba.

Meni je nekako godilo da sam „odrasla“ toliko da nosim i ja, konačno, haljinu kao moja rodica Alma , sa naslovne strane ploče „Ispod brda visokog Makljena“. Prepoznavale smo one koji su činili ansambl sa onota ploče!

Narednu probu došle smo opet ranije da malo „proskakutamo“ po balkonu. Profesoru nije smetalo, čak je rekao da smo izmislile novi način upjevavanja. Svidjelo nam se što mu nije smetalo da smo raspjevane i djetinje razigrane u odnosu na odrasle članice. Imao je, nekako, neko čudnovato strpljenje.

Istina, čim bi počeo dirigovanje, pjevale smo kao slavuji. Nije bilo nekih neozbiljnih iz školskog hora i znali smo da više nema cirkusa kao u sali Hidroelektrane kada smo se znali „onesvješćivati“ od susprezanja da puknemo u gromoglasni smijeh.

Ovdje bi se , valjda, izletale po onom balkonu i nismo nikad htjele iznevjeriti nadanje naše nastavnice Mime da smo mi te koje trebamo činiti sljedeću generaciju hora profesora Ćazima.

Jedno popodne, nakon nekoliko mjeseci proba, tata mi reče da će profesor doći kod njega na sijelo. Jer su njih dvojica dobri jarani cio život. Ja, teen bubice mi nisu mirovale, odmah sazovem drugarice pred zgradu i predložim da sačekamo profesora sa prizorom vježbanja pjesme „Stajala je usred bašte“ koj smo silno željele tada pjevati u emisiji „Šta djeca znaju o zavičaju“. I tako, u toj ljetnoj noći, profesor naiđe sa suprugom prema našem stanu, i čim je čuo da pjevamo, stao je i počeo dirigovati.

Toliko smo bile sretne! To je bio znak da ćemo ipak pjevati pjesm po našem izboru!

Na jednoj od narednih proba, profesor nam je odsvirao pjesmu koja mi je danas jedna od najdražih i kada je izvodimo na smotrama Gradskog hora Bugojno. Kada god je danas pjevamo, kada je soliram ili čujem na RSG-u, sjetim se tih trentaka, kada smo danima, naučivši pjesmu, pred izlazak pred publiku,upjevavali glasove onim tihim melodičnim „…la musica di notte“.

Profesor je slutio neko novo vrijeme u kojem nam nije htio dušu ostaviti bez ove melodije!Sada mi nekako bude krivo što nismo nikada nastupali sa ovom pjesmom… Ali…

Možda je ova melodija pravo i ostala u duši da raspjevava sjećanje na te dane!

Nemam godine da oživljavam uspomene starijih na neke njihove trenutke u kojima će ostati sjeta na profesora Ćazima Sabitovića.

Svako ima pravo na svoj dio trajanja jednog vremena u gradu gdje su osobe poput naših učiteljica, Mevlide, Sane, nastavnica Ernevaze, Marije,Arne, Mine, Almase,Mirsade i Mime, nastavnika Keme Marinka, i profesora Ćazima, jednostavno bili ljudi koji su,osim predavanja predmeta,znali predavati i lekcije „života“, „prijateljstva“ sa nama kojima je u onim danima, s kraja osamdesetih dvadesetog vijeka trebalo otvoriti „Prozor“ prema životnom prostranstvu nebeskoplavetnom. Te godine, ovi nastavnici su naše odrastanje činili nekako lahkim i sa ove distance vremena- punim simpatičnih uspomena na to školsko doba.

Tamo, kada god budem pjevala na sadašnjim probama Gradskog hora Bugojno, „LA MUSICA DI NOTTE“, kao i do sada, horit će uspomene na pjevanje ove melodije na probama kod profesora Ćazima!

„Usred tišine grada i usnule ljepote, tiha se čuje gitara „LA MUSICA DI NOTTE“!

Rahmet duši profesorovoj!

Podijeli svoj utisak!


Kako vam se svidjela vijest?
  • Fascinated
  • Happy
  • Sad
  • Angry
  • Bored
  • Afraid
Urednik i osnivač portala Prozor-x.com. Datum rođenja: 19.04.1988. godine. Nastanjen u Prozoru. Kontakt e-mail: redakcija@prozor-x.com